Autor likovnog postava izložbe: Željko Kovačić
U povodu 10. obljetnice smrti…
Biografska izložba o Franji Tonkoviću, prvom slijepom doktoru znanosti i profesoru sveučilišta u nas, svjedok je vremena i zasluga kojima nas je zadužio ovaj izniman čovjek. Još je pedesetih godina sa suprugom Danicom i nekolicinom suradnika stvarao Tiflološki muzej koji mu danas ovom izložbom izražava neizmjernu zahvalnost. Iz izvješća o radu Muzeja, tih prvih godina njegova postojanja, više je nego jasno kako se predano i sustavno djelovalo.
Već su godine odrastanja u Bribiru, vinodolskom kraju, upućivale na izniman interes, sabranost i predanost slijepoga dječaka savršenog sluha, zaljubljenika u književnost i prirodu, u promišljanju svoga životnog poslanja. Odličan đak redovne i glazbene škole, dobar student, učitelj u Zavodu za odgoj slijepe djece, prevoditelj te profesor na fakultetu, nastavio je stopama Vinka Beka te bio dosljedan u borbi za prava slijepih osoba.
Poznavajući ga osobno kao i mnogi drugi studenti, kolege, suradnici i prijatelji mogu svjedočiti o njegovom iznimnom talentu i osobnosti. Ovdje bih istaknula i vrlo značajnu ulogu Danice Tonković, supruge, suradnice, pomoćnice i predanog radnika, koje je prof. Tonković itekako bio svjestan, često govoreći u šali: “Iza svakog velikog čovjeka stoji velika žena”.
Upravo je Danica prikupila i sustavno obradila te nam povjerila ostavštinu svoga supruga koja broji značajan broj primjeraka knjižnične građe stručno vezane uz područje edukacijsko- rehabilitacijske znanosti, predmeta, fotografija, pisama, dokumenata, izvješća ...
Rad na monografiji o prof. Tonkoviću, naziva istovjetnog izložbi, o kojoj sam svojevremeno promišljala s Danicom Tonković za zajedničkih druženja pri preuzimanju ostavštine, započele su autorice ove izložbe uz nadu da će vrlo skoro “Vizija iz tame” ugledati svjetlo dana.
Željka Bosnar Salihagić
Profesor Franjo Tonković, slijepi znanstvenik
Franjo Tonković rodio se 14. rujna 1919. u Kičerima, općina Bribir (Novi Vinodolski), u obitelji seoskog kovača. Bio je najmlađe od četvero djece, a u trećoj je godini života počeo nepovratno gubiti vid. Stoga je osnovno obrazovanje morao polaziti u Zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu. Tadašnji ravnatelj zavoda Josip Očko odmah ga je uočio kao darovitog slijepog dječaka te mu je nakon završetka osnovne škole omogućio pohađanje redovite gimnazije. Tako je Tonković godine 1940/41. završio Državnu drugu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je stekao široko opće i humanističko obrazovanje. Usporedo je pohađao i glazbenu školu. Završni ispit srednje škole Državne muzičke akademije u Zagrebu, glavni predmet orgulje, položio je 1940. s odličnim uspjehom kod glasovitog profesora Franje Dugana.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1947. godine pedagošku grupu predmeta, a doktorsku disertaciju obranio je u Beogradu 31. listopada 1959. Time je postao prvi slijepi doktor znanosti na području bivše Jugoslavije.
Koncem 1947. zaposlio se u novootvorenom Zavodu za odgoj slijepe djece u Zagrebu gdje je kao nastavnik prenosio znanje brojnim generacijama slijepih koji ga i danas pamte kao predanog i vrsnog pedagoga.
Početkom šezdesetih godina prelazi na Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu gdje počinje predavati Pedagogiju slijepe i slabovidne djece. Od tada pa sve do umirovljenja 1984. Tonković se posvetio znanstvenom i stručnom radu na defektološkom području oštećenja vida te je postigao zapažene rezultate u domovini i inozemstvu.
Bio je voditelj i suradnik nekoliko znanstvenih projekata na Fakultetu s ciljem integracije djece oštećena vida u redovne škole. Naime, Tonković je opravdano smatrao da izoliranje slijepe djece u posebne školske ustanove predstavlja dodatnu smetnju za njihovo uključivanje u svakodnevni život.
Uz to što je bio aktivni sudionik mnogih međunarodnih konferencija tiflopedagoga Tonković je tijekom znanstvene karijere bio biran na dužnosti i u međunarodnim organizacijama. Tako je već 1962. postao službeni predstavnik stručne Međunarodne konferencije za obrazovanje slijepe omladine, ICEVH.
Najveći dio svoga znanstvenog opusa posvetio je području povijesnog razvoja odgoja i obrazovanja slijepih na prostorima bivše Jugoslavije, napose u Hrvatskoj. Kapitalno djelo na tom polju je njegova knjiga, doktorska disertacija, Vinko Bek i njegov utjecaj na odgoj i obrazovanje slijepih u Jugoslaviji koju je 1960. objavio naš Muzej. Tonković je napisao još šezdesetak stručnih i znanstvenih članaka, odreda vrijednih prinosa tiflopedagoškoj teoriji i praksi.
Djelatnost na dobrobit slijepih Tonković je razvijao i izvan Sveučilišta. Godine 1946. bio je među osnivačima Hrvatskog saveza slijepih, a vodio je i Tiflološku sekciju Društva defektologa Hrvatske. Kao poliglot bavio se prevodilačkom djelatnošću te je najčešće prevodio stručnu literaturu s njemačkog i engleskog jezika.
Za svoj znanstveni, socijalni, humanitarni rad i djelovanje nagrađen je mnogim priznanjima i nagradama. Posebno je vrijedno istaknuti republičku Nagradu za životno djelo, iz područja društveno-humanističkih znanosti koja mu je dodijeljena 1983. za cjeloživotno djelovanje i zalaganje.
Profesor Franjo Tonković umro je 3. srpnja 2000. u Zagrebu. Svojim je primjerom mnogim slijepim kao i videćim osobama poslužio kao uzor.
Nevenka Ćosić