Organizacija izložbe: Tiflološki muzej
Idejna koncepcija izložbe: Željka Sušić
Autorica skulptura: Iva Perović
Likovni postav: Davor Šiftar
Podnaslov ove izložbe mogao bi biti i Likovi iz hrvatske književnosti, jer su radovi Ive Perović inspirirani našim poznatim literarnim djelima, romanima i pripovjetkama M. Krleže, A. G. Matoša, R. Marinkovića, I. Brlić Mažuranić, S. Kolara, D. Miloša, A. Šenoe, D. Šimunovića, I. G. Kovačića i V. Nazora.
Ova sretna veza riječi i skulpture traje već milenijima. Znano je kroz povijest kako su izgovorene ili pisane riječi umjetnicima bile vrelo inspiracije. Mitovi, legende, epovi i, naravno, Biblija nadahnjivali su umjetnike do današnjih dana. Sjetimo se samo prekrasnog primjera portala gotičkih katedrala sa skulpturalnim prikazima religijskih likova i tema koji su osim ljepote nepismenima pružali i tumačenje Riječi Božje - bila je to trodimenzionalna Biblia pauperum.
Iva Perović odlučila je kiparski interpretirati likove iz hrvatske književnosti, ne u smislu njihovih fizionomija odnosno portreta, već prikazati njihov karakter, stanja ili situacije u kojima su se zatekli, u koje ih je pisac doveo. Ove skulpture nisu narativne, nisu brbljave, stilizirane su i ponekad svedene na znak ili karakternu osobinu, tako da gledatelj likove može „dovršiti“ u svom duhu, u suglasju sa svojim senzibilitetom i imaginacijom.
Ivine skulpture pokazuju izuzetnu raznolikost u korištenju materijala, pristupu modelaciji i kompoziciji. Vrlo jednostavne, smirene i elegantne oblike nalazimo u skulpturama Breza, Bijeli klaun i Susret Izabele i Solusa, dok su Volja materina i Melkiorova paranoja komponirane od konkavnih i konveksnih formi, koje su u potonjoj superponirane te stvaraju izuzetno dramatičnu i tjeskobnu atmosferu. Nasuprot ovim zakrivljenim oblicima stoji Veli Jože, nalik monolitu, nabijen pritajenom snagom u svojoj jednostavnosti i umrtvljen lancima.
Eterični Petrica Kerempuh tek je naznačen paučinastim i nemirnim linijama žice, a njegov je oblik fluidan poput muzike koja izvire iz glazbala ovog pučkog trubadura i obješenjaka, sveprisutne ikone naše književnosti. Za razliku od mirnog i statičnog, gotovo klasičnog akta Lede koja pozira umjetniku, naglašenih atributa ženstvenosti, u Spomeniku majstoru Albertu nalazimo bogate, uznemirene, žitke, pulsirajuće, zamalo barokne oblike koje je spomenik izvukao iz svog tvorca, ostavljajući ga zatim obesnaženog u svom podnožju, poput ispražnjene mekane lutke.
Gotovo u istom dahu kao da je modelirana i Šuma, krošnji isprepletenih u uskovitlane plamene oblike do granice ornamenta. To više nije samo skup stabala, već homogeni entitet koji kao živo biće ima svoju ulogu. Suspregnutu dinamiku pokazuje Snaha zmija, prijeteći uzdignutog torza, ali mekih i hipnotičkih oblika tijela i repa, lijepa i strašna u svojoj prijetvornosti.
Izloženi radovi pokazuju vrsnoću, bogatstvo asocijacija, izuzetno vladanje metierom, originalna rješenja, snagu, poetičnost i fluidnost oblika te vrlo promišljeno korištenje repetitivnih formi i volumena. Neki od radova imaju „povišenu temperaturu“ iako su odavo izašli iz keramičke peći, dok drugi svoj život nastavljaju u miru i kontemplaciji. Ove skulpture u stanju su zakovitlati prostor oko sebe, a ponegdje učiniti da glatko klizi njihovom površinom ili pak prolazi kroz njih.
Davor Šiftar