Zadovoljavanje materijalnih i duhovnih potreba vječita je borba slijepih i slabovidnih osoba za život dostojan čovjeka. Takav je život moguće ostvariti jedino kroz školovanje, rad i priznanje zajednice. Više nego ikad danas se govori o pravima i mogućnostima osoba oštećena vida. Kolektivna svijest o afirmaciji slijepog čovjeka rezultat je višegodišnjih nastojanja da se kroz različite oblike društvenog djelovanja pokrene pozitivno mnijenje javnosti. Svjedoci smo sve veće prisutnosti ravnopravnosti slijepih u svakodnevnici. Ponekim istupom u javnosti iznova nas podsjete da su prije svega osobe, a tek onda osobe s invaliditetom.
Ovom izložbom predstavljamo upravo osobe koje svima i svemu usprkos strastveno žive život oplemenjujući ga umjetničkim izričajem u kojem svi možemo uživati. Univerzalnim jezikom umjetnosti, razumljivim svima, uče nas o sebi. Ostvaruju se kroz glazbu, skulpturu, glumu… Uvlačeći se neprimjetno u naš afektivni život postaju i dio naše stvarnosti i pridonose našem osjećaju uzbuđenja pri konzumiranju umjetnosti. Izložbom Uoči umjetnost upoznat ćemo javnost s postojećim hrvatskim slijepim i slabovidnim umjetnicima i njihovim literarnim, glazbenim, likovnim i scenskim djelima te pokazati mogućnosti i snagu njihova umjetničkog izričaja. Idejom o jednakosti i pravu na umjetničko stvaralaštvo ponovno osvještavamo i senzibiliziramo javnost te promičemo toleranciju. U godini kada Hrvatski savez slijepih (HSS) obilježava sedamdeseti rođendan, a povodom Dana bijelog štapa, Tiflološki muzej okuplja srodne institucije koje skrbe i obogaćuju život osoba oštećena vida. Zajednički projekt Smotra slijepih umjetnika predstavljaju, uz muzej, HSS, Udruga slijepih Zagreb, Hrvatska knjižnica za slijepe i Dramski studio slijepih i slabovidnih „Novi život“. Kako bismo podsjetili na problematiku kojom se bavimo te na prava, mogućnosti i talente osoba oštećena vida, ponudit ćemo javnosti koncert, kazališnu predstavu, literarnu večer te izložbu slijepih i slabovidnih umjetnika.
Nina Sivec
Umjetničko stvaralaštvo slijepih...
LIKOVNO
Iako osjetilo vida zauzima ključno mjesto u likovnom stvaralaštvu, za potpuni doživljaj teksture ipak nam najviše pomaže dodir kojim dolazimo u neposredan kontakt s predmetima oko nas. Upravo na taj način, dodirom, slijepa osoba istražuje predmete oko sebe i spoznaje njihova svojstva koristeći taktilnu percepciju. Slijepi i slabovidni ljudi, ovisno o stupnju oštećenja vida, oslanjaju se na osjetilo dodira jer je dodir za njih pored sluha najvažniji čimbenik u percepciji prostora. Njihova je osjetljivost na taktilne i zvučne podražaje pojačana što uzrokuje izoštrenije i preciznije opažanje. Zbog toga je osjetilo dodira, kojim stvara doživljaj različitih svojstava površine, slijepoj osobi presudno pri stvaranju likovnog djela.
Samouki slijepi kipari rade iz spontane stvaralačke potrebe, bez obzira na svoj hendikep, ograničenje, svaki od njih u materijalu koji najbolje osjeća i koji mu se čini najpodatniji za oblikovanje. Uz pomoć dlanova i prstiju ispod njihovih ruku izranjaju autentične vizije stvarnosti.
GLAZBENO
Za slijepe i slabovidne osobe sluh je primarno osjetilo spoznaje, stoga je takvim osobama glazba posebno bliska te se glazbenoj umjetnosti tijekom njihova školovanja posvećuje posebna pažnja. Glazbene sposobnosti slijepe i slabovidne djece i mladeži treba otkriti i razvijati što ranije kako bi se mogla aktivno baviti glazbom, bilo profesionalno, bilo amaterski jer im to omogućava bolju društvenu integraciju.
Brajičnu glazbenu notaciju, notno pismo za slijepe osobe, osmislio je Louis Braille 1829. godine. Za razliku od standardne notacije, brajična je glazbena notacija jednolinijska, što znači da se visina, trajanje, glasnoća, boja te svi znakovi izvođenja označuju u jednoj liniji. Sedam slova abecede označuju sedam nota glazbene abecede. Čita se dodirom ruku, odnosno prelaženjem prstima s lijeva na desno po papiru. Glazbenik mora prvo pročitati notni zapis, zapamtiti ga, a zatim odsvirati glazbeno djelo.
Zahvaljujući tom notnom pismu mnoge slijepe osobe stekle su vrhunsko glazbeno obrazovanje, što im je omogućilo profesionalno bavljenje glazbom.
SCENSKO
Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život Prvi nastup dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život, kao ansambla Glavnog odbora Saveza slijepih Hrvatske, održan je u samoborskom Domu kulture 21. ožujka 1948. Izvedena je predstava „Mati“ autora Mile Klopčića, u režiji Vladimira Jagarića.
Nakon toga uslijedile su brojne izvedbe kojima se htjelo pokazati ljudima širom zemlje kako i slijepi djeluju na kazališnoj pozornici.
Od prvih dana do danas u dramskom studiju Novi život djelovali su brojni glumci amateri, redatelji, scenografi, pisci i ostali suradnici. Izvođena su djela: Miroslava Krleže, Branislava Nušića, Fadila Hadžića, Ivana Gorana Kovačića, Jaroslava Hašeka, Antuna Pavloviča Čehova, Luigija Pirandella, Molierea i mnogih drugih.
Veliki broj predstava Kazališta slijepih Novi život pripremali su renomirani kazališni redatelji: Tomislav Durbešić, Miro Marotti, Vjekoslav Vidošević, Mirko Merle, Dražen Grunwald i drugi pa se razina izvedbi znatno poboljšala.
Do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća zagrebačka skupina slijepih glumaca bila je jedina u Europi, a tek početkom devedesetih započele su djelovati kazališne grupe u drugim zemljama. Godine 1999. Novi život organizirao je prvi festival kazališta slijepih i slabovidnih pod nazivom BIT – Blind in Theatre koji je prerastao u svjetski festival, jedini te vrste u svijetu.
Kroz dugi niz godina svog djelovanja slijepi kazalištarci dobili su vrijedne nagrade, a jedna od njih je priznanje iz 2004. na zagrebačkom SKAZ-u kada su izvedbom predstave „Vane“ Radovana Ivšića, u režiji Maria Kovača, osvojili prvo mjesto. Godinu ranije na istom je festivalu voditelj dramske skupine Vojin Perić dobio prvu nagradu za mušku ulogu u predstavi „Edip“.
Djelovanje ovog amaterskog kazališta slijepih uz brojna odricanja, savršenu koncentraciju i jedinstvo misli i pokreta potvrda je da hendikep nije prepreka uspješnom umjetničkom stvaralaštvu.
LITERARNO STVARALAŠTVO
Čitanje, pisanje, govor i slušanje veoma su važni za osobe oštećena vida jer je jezik medij u kojem se one mogu najbolje ostvariti. To je često jedino sredstvo komunikacije, usvajanja znanja i prikupljanja korisnih informacija. Upravo komunikacija govorom i pisanjem najčešći su načini kojim slabovidne osobe izražavaju svoje ideje i emocije i prenose ih drugima. Stoga je književnost (proza, poezija, drama) najdostupniji i najzastupljeniji način njihova umjetničkog izražavanja.
Slijepe i visoko slabovidne osobe ne vide slova, ali mogu pod prstima osjetiti sitne reljefne točke koje ih uvode u svijet pisane riječi. Zbog toga dodir za slijepe osobe predstavlja važno sredstvo pisane komunikacije. Poznavanje i uporaba Brailleova pisma danas je pretpostavka pismenosti bilo koje slijepe osobe pa izum toga pisma i dalje ostaje među najvećim otkrićima koji su slijepima omogućili kulturnu, društvenu i radnu integraciju.
Nevenka Ćosić
Foto: R. Vukić