DVA LICA VLADE MARTEKA
Na prvi pogled umjetnički posao Vlade Marteka posve je jednostavan, čak bi se moglo reći da je svima razumljiv. Taj zagrebački predpjesnik (kako sam sebe pozicionira) rado komunicira u javnim prostorima, na ulici, i obraća se širokom auditoriju koji će, uglavnom površno, registrirati imperativne pozive na čitanje Maljeviča i Gogolja. Jednako kao i na njegove škrte pjesničke operacije u kojima koristi tek puki alat za stvaranje »pjesme« - obično abecedu, olovku ili flomaster, zrcalo, formu soneta itd. Nepopravljivi optimist i romantik, koji za sebe tvrdi da je sljednik anarhističke doktrine, svoju strategiju duguje specifičnom poslu bibliotekara, a obavlja ga veći dio paralelnog života. Dakle, iza činovnika u knjižnici krije se umjetnik, konceptualni pjesnik, provokativni i šaljivi kartograf, te ulični agitator. Dvostruka socijalna ekspozicija nagnala ga je da razvije specijalnu strategiju razgovora s »mrtvim dušama« pjesnika, književnika ili radikalnih slikara (poput, primjerice Maljeviča) koji su također, u bližoj ili daljnjoj prošlosti, gajili sklonost pisanoj riječi. Sve to u službi razvijanja predpjesničkih vještina i, nadasve, etike, prema kojoj je uzimanje pisaljke u ruku i kreiranje začudnih pjesama ili odašiljanje jednostavnih slogana – kako kaže sam Martek – čin poštenja. Treba također imati u vidu činjenicu da je život u okruženju književnih naslova, mrtvih pisaca i književnika, pravi izazov za pojedinca koji, zapravo, ne želi prijeći osjetljivu granicu između predpjesnika i pjesnika. U takvim okolnostima – negdje između konceptualne prakse i pozicije zreloga pjesnika – pred njim su brojne opcije. Jedna od njih je i kartografska. Pod agendom Pazi oštar kartograf (u kojoj je pojam kartograf zamjenjiv s pojmom pjesnik) Martek prekraja geografski sadržaj balkanske zajednice, prenosi njezine simbole preko Atlantika na teritorij Sjedinjenih Američkih Država, ili pak provocira europske vrijednosti, koristeći Nietzscheovu filozofiju kao okvir… U svakom slučaju, likovni manevar koji bi – na prvi pogled – više pristajao zaigranom djetetu negoli odrasloj osobi, odnosno autoru zavidne umjetničke karijere.
Umjetnički program balkanizacije Zapada, dijalozi s »mrtvim dušama« ili pak provociranje neuralgičnih točaka neoliberalnih zajednica nije od jučer. Sličnu je perspektivu moguće slijediti u strategiji Dimitrija Bašičevića – Mangelosa bez čijega bi djelovanja, vrlo vjerojatno, Martekova pozicija bila znatno siromašnija. Taj bivši član zagrebačke antigrupe Gorgona vrlo je koncizno postavio moto vlastitog i grupnog djelovanja: Najljepše je ne biti prisutan. Malo tko bi očekivao da će ta sintagma o dvostrukoj ekspoziciji umjetničkog posla u narednim razdobljima biti od presudnog značaja za radikalnu praksu zagrebačkih umjetnika i šire. Njezin se eho može čitati i kao krajnje osjetljiv, pa čak i uzbudljiv položaj umjetnika - anarhista koji obavlja posao bibliotekara. Nije stoga čudno što će Martekov moto ili naputak za ulazak u galeriju zagrebačkog Tiflološkog muzeja glasiti: Čitajte gledanje, u smislu dvostrukog lica njegova umjetničkog optimizma, za koja sam autor kaže da su jednako vrijedna, važna i pravovaljana. Nešto od slične dihotomije moguće je razabrati u dvije dokumentarne videosnimke njegovih performansa iz ranih osamdesetih. Na ranijoj umjetnik - anarhist »mora prvo pokupiti smeće iz ulice da bi napravio pjesmu« (odnosno predpjesmu). Na kasnijoj se fizički obračunava s kolegom iz Grupe šestorice autora (Sven Stilinović). U užem središtu Zagreba, na raskrižju Margaretske i Ilice oni su davne 1985. silili jedan drugoga da prizna da je umjetnik. Priznaj da si umjetnik u tom kontekstu također je metafora za dvostruku mjeru umjetnosti po Marteku. Kao da je biti umjetnikom istodobno nešto pogrdno, pogubno i defektno, ozbiljna ljudska mana, pjesnikovo prokletstvo i slično.
Željko Kipke
ČITAJTE GLEDANJE – avangarda za sve
VLADO MARTEK
Nemogućnost doživljavanja boja ili oblika mijenja percepciju stvarnog svijeta, stoga se kod osobe koja ne vidi pokreću kompenzacijski mehanizmi koji pomažu da se slika upotpuni. Takve predodžbe mogu biti iznimno snažne, prerasti realnost i poprimiti neka nova značenja. Postavlja se pitanje vrijedi li više ono što možemo opaziti našim osjetilima ili osobni doživljaj skrivene stvarnosti. Kako spoznati neizrečeno, objasniti neobjašnjivo ili vidjeti nevidljivo? Ovo su pitanja koja nam se nameću pri pokušaju doživljavanja djela avangardnih, suvremenih umjetnika koja Tiflološki muzej predstavlja javnosti i prilagođava osobama s invaliditetom naglašavajući pritom aktualne socijalne probleme zajednice u kojoj živimo.
Izložba Vlado Martek pravi je primjer kako neshvaćeno Vlade Marteka preoblikovati u razumljivo i shvatiti isto. Najveći izazov je prilagoditi ovu vrstu umjetnosti populaciji osoba oštećena vida, kojima je prilagodba najpotrebnija. Zahtjevna prilagodba Martekove vizualizacije riječi i jednostavne životne istine nije nas sputala da predstavimo ovog avangardnog umjetnika. Pritom je od iznimne važnosti upitati se treba li prilagoditi sadržaj ili formu?
Martek kao pjesnik, pisac te likovni umjetnik u svojim djelima povezuje riječi s fotografijama, crtežima i objektima. Videće osobe, promatrajući njegova djela, mogu prepoznati i sukreirati kritiku društva, stavove i ideologiju. Slijepa osoba zakinuta je za vizualni dojam Martekovih akcija, a ovom izložbom pokušali smo prilagoditi njegove riječi i objekte novim, drugačijim medijima putem kojih ćemo omogućiti slušni i taktilni doživljaj. U prilagodbi samih artefakata, ali i konteksta vremena nastanka i atmosfere, korištene su dostupne, i slijepima prihvatljive, tehnike poput Brailleova pisma, verbalnih opisa, filmskih naracija i reljefnih otisaka.
Pravo na stvaranje vlastitih stavova te kritički odnos prema društvu ima svaki pojedinac bez obzira na njegovu socijalnu i/ili intelektualnu pripadnost. Životne okolnosti nam uvijek otvaraju nove mogućnosti. Ovom izložbom željeli smo osobama oštećena vida omogućiti izoštravanje čula, odbacivanje nametnute poslušnosti te potaknuti hrabrost za dobivanje odgovora na sve.
Nina Sivec