Rad Ivana Ferlana „Seosko dvorište“ oblikovan je iz masivnog komada gline, pečene i patinirane. Prikazuje devet životinja prisutnih u gotovo svakom seoskom dvorištu: svinju, kravu, konja, psa, mačku, jarca, patku, kokoš i pijetla. Glave ili tijela životinja su u izduženoj kompoziciji, u dvije razine, jedna ponad druge. U donjem redu koji je ujedno i prednji plan, iz amorfne mase gline prema gledatelju izlaze glave svinje, krave, konja i psa (s lijeva na desno). Ponad njih, u drugom planu, iz gline se uzdižu glave mačke i jarca, te tijela patke kokoši i pijetla. Pijetao, krajnje desno, stoji kao vertikalni akcent, okrenut u desnu stranu od ostale kompozicije, gizdavo uzdignuta repa, ostavlja dojam kao da se sprema kukuriknuti i „urbi et orbi“ oglasiti početak novog dana. Likovi životinja su oblikovani jednostavno ali s dovoljnom količinom detalja da budu piotpuno prepoznatljive oku promatrača.
Ivan Ferlan je još kao dijete počeo raditi figurice od gline, a kasnije, kad mu je otac stolar dao poticaj i učio ga rezbarenju, započeo je raditi i u drvu. Već u mladosti je, prema vlastitim riječima, upoznao umjetnost od Michelangela do Picassa, od Augustinčića i Kršinića do Radauša, što ga je nadahnulo i odredilo mu stvaralački put u kasnijim godinama. Činjenica da je krajem 1940-ih počeo gubiti vid nije ga na tom putu pokolebala, što samo pokazuje snagu njegova talenta i umijeća. Tama koja ga je počela obavijati nije mogla zatomiti svjetlost inspiracije, vrelo ideja i kreativni poticaj, a vid koji se postupno gasio na čudesan je način zamijenio dodirom.
Kod njega je uvijek bila zadivljujuća ta sposobnost umjetničkog transponiranja sadržaja iz mašte, ili duhovnog odraza svijeta oko sebe, kroz meku glinu ili nepodatno drvo, u materijalni realitet skulptura ponuđenih našim očima i dodiru. Donosio nam je radove koji su svjedočili o njegovoj zadivljujućoj imaginaciji, vještini i disciplini ruke, bilo da se radilo o ljudskim likovima, fantastici, životinjama ili brodovima. Unatoč nedostatku vida, bio je u stanju napraviti hrabar obrat - za razliku od većine nas koji umjetnost gledamo, on je postao stvarateljem umjetnosti. Bio je nesputan u svom skulptorskom izričaju, nije se trudio slijediti bilo kakve stilove, a njegov jedini imperativ bila je iskrenost.
U Zagreb je doselio 1965. godine, a od tada je svoje radove izlagao pet puta samostalno, te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama. Tiflološki muzej se prvi put susreo sa skulpturama Ivana Ferlana davne 1979. godine kada je imao izložbu u Taktilnoj galeriji našeg muzeja. Od tada, u proteklih više od 30 godina, imali smo priliku pratiti njegov rad kroz izložbe, skulpture koje je donosio u pohranu ili one u vlasništvu Muzeja kojih je više od 150. Njegovi su radovi na određeni način utkani u povijest Tiflološkog muzeja.
On je bio jedini slijepi autor u Hrvatskoj, a vjerojatno i jedan od rijetkih u svijetu, koji je pretežno radio skulpture u drvetu, što dokazuje njegovu izuzetnu vještinu, jer u tom materijalu nema naknadnog popravljanja. To je zahtijevalo posebnu koncentraciju i strpljenje te snažnu i trajnu predodžbu oblika koje je želio postupno osloboditi iz komada drveta. Vješto, osjetljivim vršcima prstiju vodio je i kontrolirao oštro dlijeto da bi pokorio materijal svojoj ideji i zamišljenoj formi. Skulpture Ivana Ferlana samostalno nastavljaju svoj život prenoseći njegovu estetiziranu poruku svakome tko će ih gledati ili dotaknuti.
Igor Maroević